Sanjala sam da je kvazi inkluzija otišla. Da je čarobna reč prešla u čaroliju. Da na pitanje koliko ima sati, koji je dan i sl., na neki skroman zahtev, na neko logično, ne prezahtevno pitanje- ne dobijete odgovor "Nije vam ovo specijalna ustanova".Da ne moram da znam da treba da sam srećna što moje dete prihvataju a ne moraju,da ne moram da se izvinjavam. Onda je sat sve pokvario, zvonio je u 12,05. A sad malo patetike....Ustala sam, obrisala san, suze nisam, potrošile se. Sreća, moje dete ne zna o tome ništa.
Нема коментара:
Постави коментар